Kako sam počela s Kobido masažom? Moj put prema japanskoj masaži lica

Znala sam odmah. Kad mi kažeš da je nešto drevno, da se prenosi generacijama i prakticira stoljećima, zar nije to nešto vrijedno truda da se nauči? Ali moj put prema Kobido masaži zapravo nije došao kao grom iz vedra neba, nego je počeo sa mnom i mojim vlastitim tegobama.

Kada sam krenula u svoju avanturu wellnessa, fitoterapije i kozmetike, dala sam otkaz na mjestu višeg inspektora u državnoj službi. Taj posao sam znala jako dobro raditi. Bila sam odgovorna, sposobna i sigurna u ono što radim. Samo nisam bila sretna. I to se vidjelo na meni. Moje lice je meni počelo izgledati kao da više nije moje. Nisam tada znala objasniti što mi se događa. Znala sam samo da se nešto promijenilo i zato sam počela istraživati.

Prvo sam tražila načine kako mogu pomoći sebi: suplementacijom, fitoterapijom, kozmetikom, ali i različitim pristupima tijelu. Godinama sam istraživala rituale, vježbe za lice i tijelo, učila o biljkama, formulaciji kozmetike i sve više razvijala holistički pogled na čovjeka.
A onda su u moj život ušle masaže. Počela sam se educirati za masaže lica i tijela i vrlo brzo shvatila da sam pronašla nešto u čemu se mogu potpuno izgubiti i zaljubila sam se do ušiju! Kad radim masažu, kroz ruke osjetim gdje je napetost. Počela sam primjećivati promjene, ne samo na licu, nego i u načinu na koji doživljavam tijelo, dodir, opuštanje i ono što se događa kada mu konačno posvetimo pažnju. I od tada sam, kako volim reći, u edukacijama do grla. Svaka edukacija za mene nije završetak učenja nego početak.

Možda to i nije slučajno. Završila sam dvije srednje škole paralelno: gimnaziju i srednju glazbenu školu, a klavir sam godinama svirala i vježbala. Danas, kada radim masažu, ponekad pomislim kako mi je upravo to dugogodišnje sviranje možda dalo nešto što tada nisam mogla prepoznati: osjećaj za pokret ruku i ritam, preciznost, jače, slabije, tiho i glasno, pritisak i ponavljanje. Godinama su moje ruke učile kako slijediti ritam, kako biti precizne i kako se kretati neovisno, a opet povezano. Možda sam taj osjećaj, sasvim nesvjesno, kasnije prenijela u masažu. Masaža je za mene također svojevrsni jezik ruku. Kroz ruke osjetim gdje je napetost, gdje treba usporiti, gdje pojačati pritisak, a gdje samo biti nježnija. I možda upravo zato toliko volim raditi rukama.

Moj put me doveo do Kobido masaže, japanske tehnike. Kobido je tradicionalna japanska umjetnost masaže lica čija se povijest prema službenoj Kobido® tradiciji seže do 1472. godine. Razvijao se kroz generacije, a upravo me ta kombinacija tradicije, preciznosti i posebnog odnosa prema licu odmah privukla. Kobido nije samo masaža lica ili niz pokreta koje naučiš napamet. Kobido je ritam, preciznost, brzina, pritisak, kontinuitet, osjećaj za ritam, usporavanje i omekšavanje napetosti.

Ponekad mi izgleda poput plesa prstiju po licu, samo što iza tog plesa stoje godine tradicije, učenja i vježbanja. I što ga više učim, to ga više poštujem. I zapravo, što sam duže u ovom poslu, sve više shvaćam koliko mi je važno nastaviti učiti i razvijati se. Ne zato što ono što već znam nije dovoljno, nego zato što vjerujem da se u ovom poslu uvijek može biti bolji, precizniji i svjesniji onoga što radiš.

To je način na koji želim graditi svoju stručnost, kroz znanje, praksu i stalno usavršavanje. Upravo zato svoje usavršavanje nastavljam kroz Kobido College, gdje dalje produbljujem znanje i tehniku ove tradicionalne japanske masaže. A ono što me kod Kobida možda najviše privlači jest to što ne promatra lice samo kao površinu.
Na licu se vidi kako živimo, dišemo, držimo čeljust, reagiramo na stres, koliko često se mrštimo, stišćemo zube ili nesvjesno držimo napetost. I zato mi je danas Kobido puno više od beauty tretmana, već umjetnost dodira, tehnike, tradicije i svjesnog odnosa prema tijelu.